Područje Trošmarije naseljeno je od davnih vremena. O tome svjedoči japodska nekropola i još nekoliko arheoloških nalaza još iz željeznog doba. Starije ime je bilo Otok kao obližnji Otok na Dobri.
Imena mjesta kroz povijest
Trošmarija je kroz povijest mijenjala nazive i u pisanim se tragovima nalazi pod nekoliko imena.
U starijoj se literaturi kao i u pismima muzejskih povjerenika lokalitet Trošmarije spominje pod nazivima: Maria Trost, Trost Marija, Troš Marija, Marija Trošt, Otok na Dobri (Maria Trost),Popovo selo te naposljetku Trošmarija.
Povijest nastanka imena Trošmarija
Marijansko svetište u Trošmariji izravno je povezano s oštarskom crkvom Blažene Djevice Marije od Čudesa. Kad je, kažu pisani izvori, oštarska crkva 1521. spaljena, kip majke Božje od Čudesa bio je prenesen u nedaleku, ali od Turaka sigurnu Trošmariju (prije zvanu Marija na Otoku).
Tamo su Marijini štovatelji našli utjehu, pa je Trošmarija zapravo Marija od Utjehe. Sama riječ trošt je germanizam koji se u značenju ‘utjeha’ rabio prema njemačkoj riječi trôst u istom značenju. Istoga je značenja i Marija Trošt u Gorskom kotaru.
Premda se danas u Trošmariju hodočasti u prvu subotu poslije blagdana sv. Petra i Pavla, moguće je ipak da je u prošlosti to hodočašće bilo na marijanski blagdan Gospina pohoda sv. Elizabeti, koji se u središnjoj Hrvatskoj tradicionalno slavio 2. srpnja.
Župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice
Japodi
Japodi su bili Ilirsko pleme koje je živjelo na širem području središnje Hrvatske, odnosno Gorskog Kotara i Like u prvom tisućljeću prije nove ere. Poznati kao vrsni kovači, ratnici i trgovci, bili su najstariji stanovnici ogulinskog područja, s Metulumom na današnjoj Viničici kao svojim glavnim utvrđenim gradom.
Osim brojnih ostataka njihove materijalne kulture, Japodi su ostavili i vidljiv trag na narodnim nošnjama dinarskog tipa, a time i ogulinskog kraja, koje lako možemo prepoznati.
Lička kapa koja je dio ogulinske muške narodne nošnje ukrašena je vijugavim uresima nalik japodskim remenim kopčama – fibulama, a osim po uresima, sličnost je vidljiva i u samom obliku kape koji se zadržao gotovo tri tisuće godina.
Muški kožni pojas čemer također je trag japodske kulture odijevanja, kao i ženski pojas od bojane vune – tkanica.
Japodi su autohtona populacija iznikla iz ranijih pretpovijesnih perioda prije Ilira
Prva istraživanja Japoda u ogulinskom kraju poduzeo je 1878. godine Š. Ljubić. Radove je započeo na tumulu u Trošmariji, koja su zbog nesuglasica sa župnikom bila prekinuta. Riječ je naime o tumulu smještenu na samom ulazu gradine Trsište, koji je bio dio fortifikacijskog sustava, a ne grobnog kako je to mislio Ljubić. S tih istraživanja potječe samo ulomak lijevane brončane poluge, jednom determinirane kao aes rude, a drugi put kao aes signaturu, što dakako mijenja i dataciju nalaza.
Grobni tumul u Trošmariji, u narodnom nazivlju Goričak, otkriven je slučajno 1896. god. pri gradnji ceste Ogulin-Bosiljevo. Tada su naime oštećeni grobovi na njegovoj južnoj padini, iz kojih su prikupljene ljudske kosti i obilje predmeta, pretežito nakita. Te je nalaze mjesni župnik dao zakopati na groblje, osim fibule s tri kuglice na luku (a tre bottoni), koju muzejski povjerenik F. Saban šalje u zagrebački Muzej, te uz ostalo piše “pak se nadam da će nam se tuj otvoriti do mala rudnik krasnih starih stvari.”
Znatna su oštećenja tumula nastala također sadnjom vinograda na njegovoj sjevernoj padini te dugogodišnjim poljoprivrednim radovima. Potaknuti lokalnim pričama o zakopanim ćupovima zlata, veliku su štetu napravili amateri prekopavanjem padina.
Prvo sondažno iskopavanje tumula započeo je J. Brunšmid 1902., a prekida ga zbog loše očuvanosti predmeta te nova usmjerava u neposrednu blizinu, odnosno u dvorište pučke učione, gdje se nalazila nekropola ravnih grobova.
Naočalasta fibula iz razorenoga groba tumula u Trošmariji
R. Drechsler-Bižić 1958. istražuje južnu padinu tumula i nailazi na uništene grobove s vrlo skromnim nalazima. Sljedeće godine radi na prostoru između tumula i nekadašnje pučke učione, gdje je pri gradnji nove škole otkrivena, ali na žalost i uništena nekropola ravnih grobova. S nje potječe znatan broj predmeta, a sačuvana je ostala samo jedna grobna cjelina. Manju sondu na tumulu 1978. otvaraju I. Šarić i M. Sobolevski, ali bez vidnih rezultata. R. Drechsler-Bižić 1983. ponovno istražuje na južnoj padini i tom prilikom nailazi na dva intaktna groba, a 1984. na tragove više razorenih te sedam neoštećenih grobova.
Tijekom 1985. i 1986. godine, provedena su istraživanja gradine Trsište koja su pojasnila sliku prostornog rješenja. Naselje je naime bilo podignuto na platou brijega prirodno zaštićena na istočnoj strani rijekom Dobrom, na
sjevernoj strmim padinama i širokim koritom potoka Ribnjaka, a zapadna i južna strana bile su mu osigurane izgradnjom fortifikacija. Zapadna strana gradine, zaštićena bedemom, blagim je prijevojem povezana sa susjednim brijegom, na kojem su se nalazili veći tumul i nekropola ravnih grobova.